Na nekadašnjoj deponiji šljake i pepela, punoj otrovnih metala, mještani malog sela Divkovići sade krompir, kukuruz, luk te druge žitarice i povrće.
Oni ne znaju kakve sve opasnosti ta zemlja krije. Tuzlanska termoelektrana u obližnjim naseljima odlaže šljaku, otpad koji sadrži teške metale i polako truje sve oko sebe.
Divkovići su jedno od pet mjesta na kojima je termoelektrana iz Tuzle napravila svoju deponiju za šljaku – otpad koji nastaje u procesu proizvodnje električne energije i sadrži otrovne metale. Do sada je na 250 hektara, što je površina 330 nogometnih stadiona, odloženo preko 30 miliona kubika šljake.
Stručnjaci su pronašli visoku koncentraciju nikla, kroma, arsena i drugih po život opasnih metala u vodi, zraku i zemljištu na šljakištima i u njihovoj blizini.
Centar za istraživačko novinarstvo (CIN) otkriva da termoelektrana iz Tuzle ne ispunjava uslove iz okolišne dozvole, te da se transportom i odlaganjem šljake i sanacijom zatvorenih deponija ugrožava zdravlje ljudi.
U periodu od dvije godine u Divkovićima je od karcinoma umrlo 17 osoba.
Problem star 20 godina
Termoelektrana „Tuzla“ je sagrađena prije pola vijeka. Za proizvodnju električne energije godišnje troši oko 3,3 miliona tona uglja čijim sagorijevanjem nastaje do 1.000.000 kubika šljake.
Otpad se u postrojenju miješa sa vodom i kroz cijevi transportuje na određenu lokaciju koja je poput zdjele u kojoj se stvara otvorena površina mulja i blata. Ljeti dolazi do isparavanja dijela tečnosti sa površine i stvara se pepeo kojeg vjetar raznosi.
Drugi dio tečnosti, pun teških metala, se ispušta u rijeku Jalu, a time i u Spreču u koju se ulijeva. Lokalno stanovništvo ove rijeke koristi za navodnjavanje svojih poljoprivrednih dobara.
Prema podacima do kojih je došao CIN, Termoelektrana je trebala izgraditi sistem za reciklažu otpadnih voda i uspostaviti kontinuirano praćenje kvaliteta otpadnih voda. Na to se obavezala i okolišnom dozvolom koju je od Ministarstva okoliša i turizma Federacije Bosne i Hercegovine (FBiH) dobila 2011. godine. Riječ je o svojevrsnoj dozvoli za rad koja se uz određene uslove izdaje postrojenjima koja zagađuju okoliš.
Projekt je urađen, ali radovi nisu počeli.
Transport i odlaganje šljake, ali i sanacija ranijih deponija, također se ne vrše prema propisima određenim okolišnom dozvolom – da ne ugrožavaju zdravlje ljudi.
Termoelektrana je do sada koristila pet lokaliteta za odlaganje šljake: Plane, Drežnik, Jezero, Divkovići I i Divkovići II. Riječ je o nekadašnjim poljoprivrednim dobrima koja su otkupljena od seljana.
Do sada je na površini od 250 hektara odloženo preko 30 miliona kubika otpada. Svi lokaliteti su puni šljake pa je područje Divkovići II od 68 hektara trenutno jedina lokacija koja će biti korištena do kraja naredne godine.
Na četiri već zatvorene deponije je samo 70 hektara prekriveno tankim slojem zemlje. Međutim, trebalo je, kako nalažu propisi, nanijeti deblji sloj zemlje i zasaditi biljke koje vraćaju kvalitet zemljištu.
Da bi šljakom prekriveno zemljište bilo vraćeno u prvobitno stanje, Termoelektrana je prije skoro 20 godina bila dužna izraditi projekt sanacije i rekultivacije. Projekt je izrađen tek krajem prošle godine, a stanovništvo još nije upoznato sa njegovim sadržajem.
Krompir sa šljake
Cestu koja vodi prema Divkovićima prekida rampa sa upozorenjem – Zabranjen pristup šljakištu. Ovdje se šljaka odlaže posljednjih 30 godina. Jedna deponija je zatvorena prije dvadeset godina, a druga se još koristi.
Budući da nadležne institucije ne vrše analizu šljake i ne daju informacije o potencijalnim opasnostima, siromašni mještani Divkovića obrađuju površine bivših deponija, prekrivene tankim slojem zemlje.
Takvu zemlju obrađuje i Matija Marković, koji povrćem sa šljakišta hrani tročlanu obitelj. Vadeći lopatom zemlju pomiješanu sa šljakom, pokazuje: „Evo, pogledajte da je ovo šljaka. Znači, nema više od pet centi zemlje“.
Šljakište obrađuje već 20 godina. Dugogodišnjim oranjem su se izvučeni slojevi šljake na površinu pomiješali sa zemljom čime je povećan rizik ulaska otrova u lanac ishrane.
Vjetar ljeti raznosi sasušenu zemlju i pravi male pješčane oluje. Marković je zato na parceli koju obrađuje napravio kućicu od daske koja mu služi kao sklonište.
„Čuva me od prašine“, kaže Marković.
U januaru 2013. godine njegovoj dvadesetsedmogodišnjoj (27) kćerki je operisan karcinom. Danas je uvjeren da je razlog tome hrana koju ovdje uzgaja.
„Borio sam se da nahranim porodicu, a zapravo sam ih polako ubijao“, priča potišten i spuštene glave.
I njihova susjeda, pedesetčetverogodišnja (54) Sonja Banović, saznala je u septembru 2013. godine da ima rak. „Pitao me je ljekar gdje živim. Kad sam rekla u Divkovićima, poslao me odmah na snimanje, gdje su vidjeli da sam obolila od karcinoma“, govori Banović.
U njezinom domu je jako zagušljivo, posebno na spratu gdje prašina ulazi kroz krov kuće. „Nisam obolila od čista zraka, nego što je zrak prljav od šljakišta“, govori Sonja kroz suze.
Novinarima CIN-a mještani Divkovića kažu da se osjećaju kao zatvorenici u vlastitim kućama. „Bude k’o pomračina kad napada oluja sa šljakišta“, kaže Mila Divković. „Onda, moraš se zatvoriti u kući, a sve bude prljavo i zagađeno tom prašinom – i u bašči, i pred kućom, a prašina nam ulazi i u kuću.“
Prema riječima Gorana Stojaka, predsjednika Mjesne zajednice „Bukinje“, kojoj Divkovići pripadaju, lokalno stanovništvo zbog ovog zagađenja se sve češće iseljava, pa od nekadašnjih 513 u Divkovićima danas živi 117 ljudi.
Prof. dr. Nurka Pranjić, specijalista medicine rada u tuzlanskom Domu zdravlja i profesorica na Medicinskom fakultetu, kaže da su ljudi koji žive u neposrednoj blizini izvora zagađenja u većoj opasnosti od ostalih.
“Ja ovdje, udaljena od Termoelektrane i šljakišta 10 do 12 kilometara, sam u manjoj opasnosti nego oni ljudi koji žive neposredno uz Termoelektranu i šljakište, kao što su stanovnici Divkovića, recimo. To vam je inače formula ekspozicije ili izloženosti nekoj toksičnoj materiji: sto smo bliže, u većem smo riziku”, kaže dr. Pranjić.
Doktorica Aida Vilić-Švraka iz Federalnog zavoda za javno zdravstvo kaže da unos teških metala u organizam kroz vodu, hranu i zrak dovodi do hroničnog trovanja. „Hronična trovanja su u tom smislu opasna po ljudsko zdravlje jer se kroz duži vremenski period unose manje količine teških metala. Simptomi se teže uočavaju, tačnije, često se simptomi uoče tek nakon što je došlo do oštećenja pojedinih organskih sistema“, napominje dr. Vilić-Švraka.
Prema podacima Zavoda za javno zdravstvo Tuzlanskog kantona (TK), za tri godine je 378 Tuzlaka oboljelo od karcinoma pluća. Prema podacima Crkve sv. Petra i Pavla u Tuzli do kojih su došli novinari CIN-a, za dvije godine je na području Divkovića od karcinoma umrlo 17 ljudi.
Termoelektrana krivi mještane
Goran Mišić iz Ministarstva za prostorno uređenje i zaštitu okoliša TK-a odgovornim smatra Federalno ministarstvo okoliša i turizma.
„Imamo nekoliko šljakišta koja su zatvorena i gdje je TE „Tuzla“ trebala izvršiti rekultivaciju koju nije izvršila ili je izvršila u manjoj mjeri“, dodaje Mišić. Kaže da Termoelektrana nije ispunila uslove propisane okolišnom dozvolom koju joj je izdalo Federalno ministarstvo.
U Federalnom ministarstvu okoliša i turizma novinarima CIN-a su rekli da je Termoelektrana strateški važno preduzeće za državu. Zato, umjesto da ispunjava visoke standarde zaštite okoliša, ona dobiva mogućnost tzv. fleksibilnog prilagođavanja kroz duži period. „Mi možemo donijeti takvu odluku: ne ispunjavate standarde i zatvaramo! Šta dobivamo? Teške bi to bile odluke, znate“, kaže Mehmed Cero, pomoćnik u Sektoru za okoliš navedenog ministarstva.
Njegov kolega Mladen Rudež, savjetnik za okolišne dozvole, kaže da su to „stvari koje se ne mogu riješiti preko noći“.
Kako Ministarstvo od Termoelektrane izričito ne zahtijeva stalnu kontrolu stanja na deponiji, tako se ne mogu na vrijeme uočiti moguće opasnosti od industrijskog otpada.
Prof. dr. Hamid Čustović sa Poljoprivrednog fakulteta u Sarajevu kaže da menadžment Termoelektrane vješto izbjegava uraditi sveobuhvatne analize i kontrolu zagađenosti jer su svjesni da bi im to stvorilo probleme.
„Da bi se pokrili u svojim izvještajima, oni umjesto kompletnih analiza rade neka ad hoc istraživanja, pokriju tu formalnu stranu svojih izvještaja i tako zaobilaze problem“, kaže profesor Čustović.
Tokom 2011. godine dr. Abdel Đozić je za svoju doktorsku disertaciju radio istraživanje lokaliteta Divkovića čiji su rezultati pokazali da je ova deponija ozbiljan izvor zagađenja. „Rezultati su pokazali da je okruženje oko naselja Divkovići i Plane zagađeno i da je dominantan izvor zagađenja odlagalište Divkovići“, izjavio je dr. Đozić za CIN. Ovim istraživanjem je potvrdio nalaze austrijskog ekspertnog tima iz 2005. godine.
Njihovi rezultati su pokazali da su zemljište, zrak i voda vrlo zagađeni i da zemlja nije pogodna za obrađivanje jer njeni plodovi mogu biti opasni po zdravlje ljudi i životinja.
Toksični elementi u vodi kojom se transportuje šljaka prelaze dozvoljene vrijednosti, zbog čega se u tom istraživanju konstatuje da ispuštanje takve vode krši državne zakone i međunarodne standarde.
Prema riječima direktora TE „Tuzla“ Izeta Džananovića, mještani su sami odgovorni jer ne poštuju znakove upozorenja. „Mi imamo ozbiljan problem da spriječimo ljude da ne obrađuju te parcele na deponiji. Oni ne bi trebali prije svega ulaziti tu jer postoji tabla upozorenja“, kaže Džananović.
Matija Marković iz Divkovića kaže da je TE „Tuzla“ umjesto postavljanja znakova upozorenja odavno trebala osposobiti ovo zemljište za normalno korištenje. „Na ovakav način oni su nam dali samo jedan izbor: ili da umremo od zagađenja ili od gladi. Treće, izgleda, nema!“, kaže Matija.
Izvor: Centar za istraživačko novinarstvo